Bistrić

Slijedi još jedan članak prenesen iz "Večernjeg lista":

"BISTRIĆI" U DRUŠTVENOM OKRUŽENJU

Kasnimo 30 godina i još se nećkamo

• Koliko je roditelja, odgajatelja i učitelja koji ne znaju prepoznati ni pozitivne niti negativne osobine nadarenih, i u malom "bistriću" vide samo teško i problematično dijete?!
• Identificiranje i educiranje nadarenih zahtjevan je stručan posao, koji traži društvenu podršku

Srijedom od 17 do 18.30 na trećem katu Gundulićeve 22 iznimno je živo. Privatni vrtić "Šuma Striborova " u to vrijeme u svojim prostorijama ugošćava male "bistriće", djecu koja pohađaju poseban igraonički program što ga je osmislila Jasna Cvetković-Lay, psihologinja i specijalistica za obrazovanje nadarenih, osnivačica i voditeljica udruge za nadarenu djecu "Bistrić".

Skupine "bistrića" nikad nisu velike, ali ne samo zato što ih nema puno ili štotroškove u potpunosti snose roditelji, već prije svega zato što se specifični program može provesti samo mentorskim radom u maloj skupini. Kad smo ih posjetili bilo ih je svega šestero, ali dvije tete, voditeljica Jasna Cvetković-Lay i odgajateljica i učiteljica Olga Cvetković imale su pune ruke posla. Bistre su glavice "turbo" djeca, traže puni angažman.

"Uspio sam!", sretan je vikao trogodišnji Tonko, jer je na računalu riješio zadatak iz dječje igrice kojom se toga dana prvi put susreo. "Tonko, koliko imaš godina?", upitali smo ga. "Deset", odgovorio je ko' iz topa. Pa možda Tonko i ima deset godina, a ako i nema baš deset, sigurno je da nema ni samo tri - koliko je kalendarski star. Jer kao nadareno dijete on ne živi samo svoju kronološku dob, i u našem kratkom susretu pokazao je više osobina tipičnih za takvu djecu. Oni vole izazove i samostalno pronalaze načine kako da riješe neki problem, a kad u tome uspiju jako se vesele, bujna ih mašta lako odvede u glumu, pa i laž, žele biti stariji odnosno sa starijima, jer im društvo vršnjaka nije dovoljno zanimljivo ni poticajno... Tonkovoj mami nije bilo teško shvatiti da svoga mlađeg sina treba dovesti u "Bistrić", jer je isto prošla već s njegovim starijim bratom Lovrom. Ali koliko je roditelja, odgajatelja i učitelja koji ne znaju prepoznati ni pozitivne niti negativne znakove nadarenosti, već u malom "bistriću" vide samo teško i problematično dijete?!

Trebamo inteligentne i kreativne

Prema nekim procjenama, Hrvatska je u usporedbi s razvijenim zemljama u organiziranju sustava skrbi za darovite 30 godina u zakašnjenju. "Vjerujemo da napredak dolazi kroz trud svih, ali su samo pojedinci sposobni za ideje i planove. U novom mileniju, u svijetu narastajuće složenosti trebamo inteligentne i kreativne vođe, trebamo darovite i talentirane - više nego ikad. Napredak ovisi o uvidima i predviđanjima najsposobnijih, a zapostavljanje njihova potpunog razvoja nenadoknadiv je gubitak za društvo", istaknuto je na 7.konferenciji Europskog vijeća za visoke sposobnosti, koja je pod nazivom "Talenti za milenij" održana u kolovozu 2000. u mađarskom gradu Debrecinu. Razvijene zapadne zemlje i ljudske resurse smatraju dragocjenim nacionalnim bogatstvom, i već se desetljećima sustavno brinu za darovite - obrazovanjem i menadžmentom. I tranzicijske zemlje sve više pozornosti posvećuju darovitoj djeci i mladeži, osiguravajući posebne studije i centre za rad s njima.

Što "Bistrić" radi?

Ukratko, pruža stručnu pomoć i potporu nadarenoj djeci, njihovim roditeljima i praktičarima koji se na bilo koji način bave odgojem i obrazovanjem. U tu svrhu organizira seminare i radionice, pruža individualne savjete i informacije. Vodi igraonicu-radionicu za nadarenu djecu. Izdaje knjige i publikacije u kojima se mogu naći mnogi odgovori na tipična i netipična pitanja o nadarenima. Drži otvoreni telefon za roditelje, na kojem možete dobiti savjet o vašem nadarenom djetetu, odabiru igara, didaktike i softwarea, uključivanju djeteta u igraonicu, programima za darovitu djecu, stručnoj i popularnoj literaturi... Ako niste sigurni je li vaše dijete nadareno, ako trebate pomoć, zovite... Telefonski broj je 091 635 8008.

U Debrecinu je Hrvatsku predstavljao jedan jedini sudionik - zagrebački Centar za poticanje darovitosti djeteta "Bistrić". Da se konferencija održi danas, bilo bi isto. Jer druge ustanove ili udruge koja se u našoj zemlji sustavno bavi nadarenima - nema.

To više čudi da u zagrebačkoj gradskoj upravi nema sluha, točnije novca, za realizaciju Pilot programa "Ustroj skupina s posebnim programom za darovitu djecu predškolske dobi u gradu Zagrebu".

Prava darovitih

Autorica projekta Jasna Cvetković-Lay ne polazi doduše od potrebe društva za darovitima. Te je motive za bavljenje ovom problematikom imala možda na početku, kad se s njom tek upoznavala. U međuvremenu, osobito posljednjih godina, shvatila je, kaže, kako joj je osnovna zadaća borba za pravo darovite djece da unatoč svakoj različitosti budu stručno identificirana i educirana, jer bez toga ne mogu ostvariti pravo na cjelovit psihološki i socijalni razvoj. Identificiranje nadarenosti zahtjevan je stručan posao i traži društvenu podršku. Prema analogiji s posebnim programima za djecu s teškoćama u razvoju, programi za nadarene moraju ući u program javnih potreba.

Kad je riječ o hendikepiranima, svijest o njihovim posebnim potrebama je normalna. O nadarenima rijetko tko razmišlja u kontekstu njihovih prava. Kao, nadarenost je prednost a ne mana! No, to je tek djelomice točno. Nadarenima je sve lako na intelektualnoj razini, to je točno, ali na socijalnoj i psihološkoj - nije. Gotovo se može reći da su osuđeni na teškoće u razvoju. Po prirodi individualisti, malo zatvoreniji ili duhom odsutni jer su intenzivno u svom svijetu, teže komuniciraju s okolinom, osobito ako nisu prihvaćeni. Oni su nadasve drukčiji, a biti drukčiji od svoje okoline nikada nikome nije lako. Kao što kaže jedna mama, oni su puno osjetljiviji od prosjeka - vide više, čuju više, razumiju više i osjete više, a u sredini koja za njih nema sluha i razumijevanja mogu postati agresivni ili se povlače. Vrlo rano zapaze da se razlikuju od druge djece, ali ne razumiju zašto pa misle da s njima nešto nije u redu.

Problemi su još veći kad im je, što je čest slučaj, razvoj nerazmjeran, kad na nekim područjima visoko odskaču od vršnjaka a u drugima zaostaju - primjerice, kao njezin sin, neće sami jesti, odijevati se, kasne s izlaskom iz pelena... Nevjerojatno je s koliko se predrasuda u tom slučaju, a i inače, moraju nositi. Kako bi dobili priliku za normalan psihološki i socijalni razvoj, nužan za normalno uključivanje u svijet odraslih, u ranom djetinjstvu, dok ne očvrsnu, nužno im treba okruženje sličnih, među kojima će se osjećati običnima.

Prema procjenama detaljno razrađenog programa, u Zagrebu bi za početak bilo dovoljno ustrojiti tri skupine po desetak djece. Kako upisi u vrtiće počinju u svibnju, krajnji je rok za donošenje odluke hoće li u sljedećoj godini stručno identificiranje i educiranje darovite djece biti privatna stvar obitelji ili javno pitanje, zakonska obveza i odgovornost države.

Piše Karmen OŽBOLT

Slijede i dva osvrta na najnoviju knjigu Jasne Cvetković Lay "Darovito je, što ću sa sobom":

• "Djeca mimo naših očekivanja" (Večernji list od 4.6.2002.)

• "Darovita djeca u raljama društvene ravnodušnosti" (Časopis "Mila" od 22.5.2002.)

Članak prenesen iz Vjesnika od 30.travnja/1.svibnja 2002.:

PROJEKT PRAĆENJA I VOĐENJA DAROVITE DJECE I MLADEŽI ČEKA RASPODJELU NOVCA

Skrb za darovite - projekt koji umire?

lako je natječaj za ovogodišnje programe u zagrebačkoj tehničkoj kulturi završen još prije godinu dana, novac osiguran za to nije podijeljen ni do dan danas / Zajednica za tehničku kulturu zato će možda morati prestati sa svojim programom rada s darovitom djecom

»Projekt praćenja i vođenja darovite djece i mladeži koji je pokrenut početkom 1999. godine mogao bi se ugasiti, rekla je za Vjesnik Jasna Cvetković-Lay, psihologinja pri Zagrebačkoj zajednici tehničke kulture. »Borimo se da nam projekt potpuno ne zamre, jer bez financijske potpore koje nema već pola godine, prestajemo raditi«.

Tajnica Zajednice, Gracijela Gabriel -Pukšec objasnila nam je u čemu je problem. Gradski ured za obrazovanje i šport objavio je prošle godine Natječaj za predlaganje pro-grama javnih potreba grada Zagreba u tehničkoj kulturi za 2002. godinu. Natječaj je istekao još 14. travnja 2001. ali do dana današnjega nije donesena niti jedna odluka o raspodjeli novca. Za tehničku kulturu u gradskom proračunu predviđeno za ovu godinu 9,5 milijuna kuna, a na natječaj se javilo dvostruko više udruga i institucija nego za prošlu godinu. »Do sada smo dobili sredstva samo za plaće, te dnevne, tekuće i sanitame potrebe. Tako ja, na primjer, rnoram od osobnih sredstava odvajati za tri šperploče na kojima može raditi najviše petero djece», dodala je.

Slovenija stipendira svoje darovite

»Ako znamo, primjerice, da u Sloveniji već 15 godina iznimno darovitim učenicima i studentima dodjeljuju posebne stipendije, tzv. Zoisove, onda se mi u Hrvatskoj zaista moramo zabrinuti, jer našu djecu s visokim kvocijentom inteligencije ne stimuliramo«, rekla je psihologinja Cvetković - Lay.

»Do sada je Zoisovu stipendiju u Sloveniji primilo 7437 stipendista, dok se mi tu, u Zajednici, borimo za osnovna sredstva da bismo održali neke naše projekte, kao što je, na primjer, ljetna škola za darovitu djecu u Zvjezdamici Višnjan. Nitko tu djecu ne potiče da ostanu u znanosti».

»Otkad je ukinut svaki oblik prakse u školama, trudimo se poticati talentirane izvannastavnim programima, od modelarstva do robotike. Svaki prvi utorak u mjesecu organiziramo tribine na tu temu, želimo da ljudi postanu svjesni važnosti ovoga projekta«, čuli smo u Zajednici tehničke kulture Zagreba.

»Ako znamo da je u posljednjih deset godina Hrvatsku napustilo 130.000 mladih stručnjaka, a da je uz to dvoje od 65 djece iz našeg programa samo pronašlo fakultet u Americi, onda se vidi koliko je važno sačuvati naš program«, uvjeravala nas je Gracijela Gabriel Pukšec.

Djeca žele raditi i razvijati svoje talente, što su i pokazala u brojnim natjecanjima svojim izvanrednim rezultatima. Zajednica želi proširiti projekt na nacionalnu razinu, pokretanjem nacionalnog programa odgoja i obrazovanja darovitih i zato joj je svaki oblik podrške vrlo važan.

Ured potiče, Ured koči?

U izjavi za Vjesnik Vlado Korbar, koordinator ovog projekta i ujedno šef Odsjeka za tehničku kulturu pri Gradskom uredu za obrazovanje i šport, rekao je: »Posebna skrb o darovitoj djeci i mladima u znanosti i tehnici najvažnija je razvojna potreba grada Zagreba i Republike Hrvatske. Osobno činim sve što je u mojoj moći da u Zagrebu osnujemo poseban centar za darovite i prije dvije godine Gradski ured za obrazovanje i šport priredio je sve što je potrebno da do toga i dode. Centar bi se u početku nalazio u OŠ Tmjanska, a kasnije bi se širio i na druga mjesta, kako bi bio što dostupniji darovitoj djeci. Pripremljena je sva potrebna regulativa a u gradskom proračunu osiguran je i novac, u okviru javnih potreba u tehničkoj kulturi Grada Zagreba. Na žalost, sve se odvija presporo, a ravnateljica OŠ Trnjanska gospođa Marija Kovačević obavijestila me o vrlo neugodnom razgovoru što ga je ovih dana imala s novim pročelnikom Gradskog ureda za obrazovanje i šport, Ivicom Lazanjom. Iz razgovora kako mi ga je prenijela, dalo bi se naslutiti da se program dovodi u pitanje«, rekao je Vlado Korbar.

Ante Novak

Loši učenici ?

KOLIKO HRVATSKA BRINE O SVOJOJ DAROVITOJ DJECI ?

U svijetu nobelovci, u Hrvatskoj loši učenici

Obrazovni programi u Hrvatskoj napravljeni su za prosječnu djecu, a oni koji odstupaju od toga imaju velikih problema

ZAGREB – Ako je vaše dijete naučilo čitati s tri godine, u četvrtoj vam počelo postavljati beskrajna pitanja o životu i smrti, pred gostima vas nerijetko dovodi u neugodne situacije, a već prvog dana škole posvađalo se s nastavnikom jer mu je u školi bilo dosadno, najvjerojatnije ste roditelj darovitog djeteta i morate se dobro pripremiti kako biste svog malog genijalca uputili u stvaran svijet.

Iako je popularna psihologija u zadnje vrijeme vrlo raširena, većina ljudi još uvijek ne zna što se krije pod pojmom darovito dijete. Jasna Cvitković-Lay, psihologinja koja darovitu djecu proučava već deset godina, navodi čak osam predrasuda o darovitoj djeci. Najčešće se za njih misli da imaju izuzetno visok kvocijent inteligencije, da su opće daroviti, talentirani, ali ne dovoljno, smatra se da velik utjecaj na darovitost imaju genetsko naslijeđe i okolina i ambiciozni roditelji. Isto tako se misli da ta djeca zrače psihološkim zdravljem i da postaju istaknuti odrasli. Ima i onih koji su uvjereni da su sva djeca darovita. Zapravo ih je samo oko deset posto.

Sukob s okolinom

Tri osnovne istine o darovitoj djeci su da ona vrlo brzo mentalno sazrijevaju, da su kvalitativno drugačiji i da imaju snažnu unutarnju motivaciju. Njihova je darovitost mješavina sposobnosti, kreativnosti osobina ličnosti. Darovito dijete vrlo rano nauči čitati te pokazuje sposobnosti rješavanja osnovnih matematičkih operacija, strastveno se zanima za pojedine teme, vrlo je živahno i izuzetno brzo uči. Roditelje, odgojitelje i nastavnike zasipa mnoštvom pitanja na koja nije lako odgovoriti. Kako naglašava Cvetković-Lay, nepripremljenim roditeljima i učiteljima darovita su djeca »noćna mora«, dijelom zahvaljujući i činjenici da ne podnose autoritet i vrlo često su u sukobu s okolinom čija pravila ne žele prihvatiti. Zato izluđuju nastavnike kojima na pitanje odgovaraju pitanjem, na satu su nemirni i nerijetko glasni, te ignoriraju zadatke koje moraju riješiti jednostavno stoga što su im ili dosadni ili u tom trenutku »imaju pametnijeg posla«.

Cvetković-Lay upozorava kako je darovitoj djeci nužno potrebna kako posebna pažnja roditelja, tako i poseban tretman u obrazovnom sustavu.

– Zato što su drukčija i kreativna, darovita djeca vrlo često podbacuju u školi jer im je školski program dosadan. Obrazovni programi u Hrvatskoj napravljeni su za prosječnu djecu, a oni koji odstupaju od toga imaju velikih problema. Nastavnici darovitu djecu uglavnom ne prepoznaju te ih je potrebno dodatno educirati za prepoznavanje i rad s darovitim učenicima, navodi Cvetković-Lay.

Prosječnost ispred izuzetnosti

Dok u razvijenim zemljama darovita djeca uglavnom postaju nobelovci, u Hrvatskoj što je dijete darovitije, to mu je teže. Daroviti se kod nas mogu osloniti jedino na vlastite roditelje, nevladine udruge i centre poput »Zagrebačke zajednice tehničke kulture«, te na pojedine stručnjake poput Jasne Cvetković-Lay, voditeljice Centra za poticanje darovitosti djeteta »Bistrić« koja je dosad radila s tristotinjak darovitih mališana predškolske dobi. U zakonskoj regulativi darovita djeca u Hrvatskoj su izjednačena s djecom s posebnim potrebama. Dok u Zagrebu za djecu s posebnim potrebama postoje četiri organizirane predškolske grupe, daroviti još uvijek nemaju niti jednu. Iz državnog proračuna godišnje se izdvaja tek milijun kuna za sva moguća natjecanja i programe darovitih učenika. Tek nedavno metropola je odlučila stipendirati darovite učenike, dodjeljujući godišnje 55 stipendija.

U potrazi za primjerima za kojima Hrvatska zaostaje bar nekoliko svjetlosnih godina ne treba otići daleko na zapad. Susjedna Slovenija ima razrađene školske programe za rad s darovitima, te iz državnog proračuna već petnaest godina dodjeljuje godišnje stipendije za oko 7,5 tisuća nadarenih učenika. U Hrvatskoj, veselimo se mladim lumenima koji nam donose svjetske medalje, ali kad treba brinuti o njima i izdvojiti novac, više ih ne volimo.

Dijelom zahvaljujući gospodarskoj slici zemlje i činjenici da hrvatsko društvo prosječnost još uvijek stavlja ispred izvrsnosti i poduzetničkog duha, još uvijek nisu riješeni niti osnovni problemi školstva. Čini se stoga da će darovita djeca na rješenje svog pitanja morati još neko vrijeme pričekati.

Marija CRNJAK (Novi List, 15.4.2002.)